03
četvrtak
svibanj
2012
Nenormalno normalni
Danas smo ja i moj dragan dobili novu deklaraciju.
Jutros me moja jedna još uvijek single frendica bez ikakvih naznaka da će uskoro biti duble ili triple upitala :"Kako ti i tvoj muž još uvijek uspjevate biti tako nenormalno normalni?"
Iskreno, dala mi je mislit. Cijelo jutro meni to odzvanja u ušima i još nisam došla do nikakvog zaključka. Ili mogu reć da jesam 
. Dakle, svako druga veza/brak kojima smo okruženi davno je izgubila štambilj - NORMALNO. E sad sam zamislila sliku para i preko njih udareno crvenim pečatom NORMALNO. Ovaj onu vara, ona onog maltretira, ovi su pred rastavom braka, oni više ne djele bračnu postelju, onaj živi kod matere a ona...Boga pitaj di
. I sad se ja pitam jesmo li ja i moj muž normalno normalni , nenormalno nenormalni ili nenormalno normalni. Brate evo mi se i jezik zapetlja. Stvarno ne kužim u čemu je kvaka zadnjih 10 - 15 godina. Prije, u cijelom jednom selu bio je jedan rastavljeni brak, a sad u jednoj ulici svaka druga kuća je raspad sistema. Pa se onda sjetim predbračnih crkvenih predavanja na koja sem išla i cila se zgrozila jednog dana kad je svećenik na jednom od njih rekao :"Evo pogledajte koliko vas sad tu ima. Za godinu dana trećina vas će već biti rastavljena, druga trećina će se rastati do 5-te godine braka, a jedna trećina moooožda opstane:" Izašla sam šokirana s tog predavanja i mislim se , pa čovječe Božji , umjesto da daš elana ovim mladim ljudima u leđa , ti već rastavljaš neožnjene. Al dobro, tada sam bila zelenija od zelene salate dok danas mogu recimo realno sagledat.
Mi guramo 9-tu godinu braka i 11 veze , bez iti jedne velike svađe i razmirice. U brak smo ušli i ostali zaljubljeni, ušli smo dovoljno zrelo i ravnopravno. Možda je to kvaka. A možda je kvaka u našem odgoju. Ja sam odgajana u duhu - obitlej je svetinja i što Bog/čovjek ili ko već drugi sastavi niko nek ne rastavlja. A možda je kvaka što su nam se životne situacije ili kockice dobro posložile. A možda je kvaka u tome što smo normalni ....ili smo nenormalni - kako se uzme.
Nažalost, znam toliko primjera di je Bog davno reka doviđenja! U obitljelji : on vara nju na svakom koraku i svi mi znaju, ona šuti jer joj paše financijska situacija i femily status u koji se uvalila, naprdio joj dvoje djece, napravio kuću na 3 kata - i vuk sit i ovca cila. Situacija br.2. On vara, kocka, drogira se , dila , pije...ona trudna nakon godine dana braka sve sazna - i dalje je s njim jer " što će reć frendica, susjeda , tetka, majka, strina" ako se ona vrati doma. Situacija je još u razvest ću se / neću stanju pa me živo zanima kako će se to realizirat na kraju.
Treća situacija, naši dobri prijatelji u ranim 40-tim godinama - 17 godina braka, 4 zdrave, ljepe i pametne djece, jedna kuća, druga kuća...i njemu vrag ne da mira i on bi sad nešto drugačije, mlađe, on bi ančio-bančio po cijele noći vani s društvom kojem skoro pa ćaća može bit.
Čemu riskirati blagostanje? Čemu riskirati ljubav, sigurnost, mir? Nikada mi to neće biti jasno - zbog čega? Zbog sat-dva, dan, mjesec godinu dana ludog adrenalina i nečeg "višeg" i "boljeg"...i onda ostatak života lupati glavom u zid koji si idiot bio.
Ili udaju se, pa stalno se vraćaju kod matera doma, pa im teško svaki dan kuhat, pa kad dobiju dicu ništa od njih ne stignu...i onda ne prođe dugo i eto i oni se rastaju. Najdraža mi je ona - neslaganje karaktera. I to zveknu nakon recimo 5 godina veze i 2 godine braka. Pa tek tada vide da se ne slažu karakterno.
I stvarno, kad sve to vidiš , oduzmeš i zbrojiš možeš se zapitati koja je formula da zajednica , bila ovjerena papirom ili ne opstane.
Ma virujte vi meni, uvela bi ja novo pravilo. Zakonom bi zabranila stupanje u brak prije navršenih 30 godina života i najmanje 5 godina radnog staža. A ne, naviknu na gotovo , servirano i onda kad zaklima ne mogu više jedan s drugim.
Ma svašta bi se dalo još na ovu temu pisati , al krenem li dalje samo ću se dodatno naživcirati a ostala sam bez caffetina pa mi se ne isplati riskirati glavobolju
komentiraj (1) * ispiši * #
01
utorak
svibanj
2012
Pavijanova guzica...
Ima ona pjesma "Lijepe žene prolaze kroz grad....". Evo sad u glavi dok radim pjevušim njenu obradu "Pavijanove guzice prolaze kroz grad..."
Uopće ne kužim ove naše turiste. Svi igledaju ka pavijanova guzica
, i ne znaš ko je crveniji od koga. Možda je to nova fora u EU a pošto smo mi još nismo u EU nekako nas zaobišla ta informacija . Pa prođe ova friške ružičaste boje, malo za njom neko sa već dobrnom ciklama bojom...i još im neko ko je do njih zaboravi reći da se okrene na drugu stranu pa dođu na kraju kao eurokrem - malo bijeli malo crveni.
Primjetila sam da to i "naši furešti" rade. Dođu na more i roštiljanje je na suncu od kad ne svane pa do zadnjih zraka kad već i skakavci i zunzare od komaraca krepivaju što od žege što od vonja koji se oko naših furešta vijori- friška kombinacija coppertone-a i znoja
....i nije bitno da se uživa na moru, da se opusti i zaboravi na svakodnevnicu koja glasi poso-kuća, kuća - poso...ma NEEEEEEEEEEEEEE bitno je da "selo" vidi da su na moru bili. Eeee to je ono, bitno glumit pavijana i da se priča di je ko bio. A još su mi najdraže one pavijanove guzice za koje se provjereno zna da se s vlastitog balkona nisu makle.
A mi dalmoši - pa ima i tu razno raznih guzica , znam i ja dvi! Izgleda da je liti boja pavijanove guzice, a zimi krovni gepek di se natakare skije( nebitno što su nesparene - to ionako niko ne zna) stvar prestiža. Ma totalno nebitno što je frižider prazan a režije neplaćene. To i onako niko ne zna i ne vidi.
Ja i moj gospodin ružnija polovica mislim da ćemo se ovo lito potući kog će dopasti deblja ladovina.
I sad mi je problem veliki pod koju kategoriju izbaciti ovaj post. Svašta je tu zbrčkano: i gospodarstvo, i hobi i humor, i moda i obitelj....ma stavim ja pod paranormalno i riješim problem
komentiraj (0) * ispiši * #
28
subota
travanj
2012
Jesam li sebična????
Eto mene nazad 
. Morala sam malo glavu odmorit.
U zadnje vrijeme se bavim mišlju -jesam li sebična? I nikako da nađem odgovor
. Što me muči? Tila bi više vremena za sebe, tila bi da se ujutro probudim a oavo moje dvoje guzonja imaju bar 10 godina. Ah te puste želje. Dosta mi je pelena, dudica, bočica, šmrkavih noseva, temperatura (Hvala Bogu izbjegavamo ih u širokom luku).
Imam frendcu, mojih godina-prekrasne tridesete
nema muža, stana, djece....Nekad joj zavidim i dala bi sve novce na svijetu za njen jedan dan. Da se odma razumimo , svog muža i svoju djecu malo je reć da obožavam, ali u svoj toj strci i zbrci zvanoj obiteljski život/ obaveze imam osjećaj da sam zaboravila na sebe. Evo, čist primjer - sinoć nakon posla u 21.15 sam ušla u kupatilo s kosilicom i trimerom ( u slobodnom prijevodu : žiletom i kremom za depilaciju) da napokon dovedem tundru i makiju u red - izašla sam nakon punih sat vremena vani . Eto toliko sam posla imala
. Sasvim sigurno nije pohvalno za jednu mladu , zaposlenu majku od tek napunjenih 30. godina! Čak me u zadnje vrijeme bilo strah izaći iz stana. Ne daj Bože ngdi me na putu klepi auto , pa dođe hitna po mene......čovječe ljudi bi izgubili dragocjene minute u kojima su mi spašavali život pokušavajući dešifrirati što se nalazi ispod guste runske vune.
Nemam vremena, kronično! Dok svih opere, izglačam, nahranim, obučem, iščešljam, obujem......ne ostane mi vremena neg navući piđamu i uskočiti u kauč/krevet, zauzeti omiljeni fetus položaj i usnuti snom pravednika.
......i onda se nađe neko pametan s pitanjem: "Pa oni su vam već veliki, maloj vam skoro 9 , malecki je napunio već 3...kad će te na treće?" 
....da evo već ga u letu između posla, škole, vrtića, recesije i ostalih šiteksa što me prate pravim.
I onda se opet sjetim moje Marine: nema kredita koji će otplaćivati dok ne bude više ni tundre ni makije za obrađivat; nema muža kojem mora ugađati i kad joj se da i kad joj se neda biti savršena supruga; nema djece koja joj vrište na svakom koraku................I onda nakon svega toga , ubijem se mišlju koliko sam sebična osoba, i koliko bi me neko ko ne može imati djece osudio. Možda bi me čak i Marina da zna kako nekad razmišljam krivo pogledala.
Jer ipak - mislim da nema ljepše stvari nego kad me voljeni ujutro prije neg ide na posa u krevetu poljubi iako ja spavam, nema ljepše neg kad klinje na Božićno jutro krmeljavi utrču u dnevni iščekujući iznenađenje pod borom, nema slađe od kolača koje ja i moja ćer meljamo . Nema većeg blagoslova od njih troje. Ništa mi život ne bi vrijedio da ih nemam.
.............a opet dana skad dođem s posla on će vrištati da mu seka nešto neda, ona će škičati da ostavi njen mobitel..............a ja ću mantrati u sebi obitelj je blago, obitelj je blago, obitelj je blago
i skupljati ću unutarnju snagu da ne pobjegnem glavombez obzira
komentiraj (0) * ispiši * #
10
četvrtak
studeni
2011
...sljedeći na redu, molim
Na posa idem popodne. Prekokrasno, znam. Prije posla moram na banku. Ponovno nosim inkas. Ulazim, pogled na brzinu po banci, dobro je "samo" četiri stranke prije mene. Uzimam broj i sjedam. Klizna ulazna vrata se otvaraju, pa zatvaraju, pa otvaraju.....Doooobro promotrim svakog sljedećeg koji uđe i vrtim sto i jedan scenarij u glavi. Prije su moji odlasci u banku izgledali potpuno drugačije. Ok, i onda sam uglavnom PLAĆALA račune, a nisam dobivala novac- po tom je scenariji isti. Ali, brate mili prije me nije jeza hvatala kad bi znala da moram u banku. Otišla bi bez ikakvih ludih scnarija u mojo tintari - čak bi i klince teglila sa sobom. Sad tjedno bar 4-5 puta u novinama, na radiju, televiziji slušamo i čitamo - orobljena ova banka, popljačkana mjenjačnica, oružana pljačka u pošti..... Bome sad je dobitak na lutriji živu glavu izvući iz neke tako malo bolje financijski potkovanije ustanove. Mislim da bi bilo i sasvim uredu svim zaposlenicima na sličnim radnim mjestima omogućiti benificirani radni staž. Ljudi sa radnih mjesta na šalterima sve to češće oboljevaju od ptsp-a ...niš čudno.
I onda se neko čudi što na sva zvona hvalim internet bankarstvo!
A ništa, što se mora mora se. Mora da će me u firmi više cijeniti radi rizika koji podnosim svaki dan. Je , rekli su mi povećat polaću za nekih 70 %, aha i da će mi uplatit skijanje sad još kroz koji mjesec. Aj dobro.
Nego ode ja u banku, usput ću izmolit dva tri očenaša i ako ne tipkam kroz neko dogledno vrijeme - aj bar će se o meni čitat u novinama.
komentiraj (0) * ispiši * #
09
srijeda
studeni
2011
ogledalce, ogledalce....
Jutrošnje novine na naslovnici samo što ne vrište "Svi ste krivi što sam zadnja!!!!!!!!!!" Čitam o našoj jošuvjeknemampojmakakosezove miss koja je jadna završila na zadnjem 113. mjestu. I sad proziva redakciju, produkciju koga li sve već ne za svoj debakl. Smiješne li rečenice "Nisu me pripremili....". Dijete drago, postoji ti jedna stvarčica. MOže biti okrugla, ovalna, kockasta, pravokutna. Može biti veeelika da stane na zid a može biti i tako mala da je spremiš u džep. Čak je i sjajna
, zove ti se OGLEDALO!!! Graciozan, poseban i lijep ne možeš naučiti biti. Daleko od toga da je cura .....ajmo naći pravu riječ - slatka, prosječno lijepa, rekli bi na američkim filmovima - cura iz susjedstva. Majke mi, susjeda ispod mene, majka troje djece u svojim kasnim tridesetima izgleda ko bomba u usporedbi s jaomenizadnjasam. Nisam zlobna, daleko od toga. Cura je štoviše simatična, mislim čak da je i "pametnija" tj "načitanija" od ostatka naših "poznatih ličnosti". Nisam niti ljubomorna, kako bi mnogi protumačili jer sam u životu postigla sve planirano tako da bi mi ta rečenixca bila presmiješna, jer kako biti uopće ljubomoran na nekoga o kome ne znaš niti kako se zove.
Izgleda da zadnjih godina u razno raznimi žirijima za razne miss - song izbore imamo ljude amputiranih ušiju i očiju
....Izgleda da je prošlo svršeno vrijeme ljepotica poput Anice Martinović, Branke Bebić i Fani Čapalije. TJ, ljudi koji su ih birali, koji su imali oko i uho za "ono nešto spešl". I onda, posebno na eurosongu se zgražamo i dolazimo do zaključka da nas "Susjedi" i "skandinavske zemlje" od pamtivjeka mrze i ljubomorni su na nas ......ma dajte molim vas , ajte više operitie uši i oči i počmite se baviti poslom za koji ste sigurno uvelike preplaćeni.
komentiraj (0) * ispiši * #
08
utorak
studeni
2011
Kud svi turci......
08.11.2011.
....e baš tako- kud svi turci, tud i mali Mujo. Čitam , ova objavila knjigu, ovaj piše blog, ovaj piše za novine, pa se mislim....ma što i ja ne bi pisala. To je kao popularno, valjda.
Fali mi pisanje dnevnika, spomenara. To sam radila često dok sam bila mala. S vremenom sam tu naviku izgubila. Uvijek me bilo strah da ga neko drugi ne pročita, a tu odvratnu naviku je najčešće imao moj mlađi brat.
Sada, uz dvje klinaca, muža i posa ...nekako mi jednostavnije uključiti laptop nego "ono po starinski" uzeti olovku u ruklu i pisati.
I eto, napravila i ja blog. Sad se kontam ono kao i ja sam faca, što ne ;).
komentiraj (0) * ispiši * #
